| Chapter 11 |
1 |
Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi. --
|
2 |
Onda Rafael kaza Tobiji: "Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga? --
|
3 |
Potrčimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuću: --
|
4 |
uzmi u ruku riblju žuč." Krenuše, a pas za njima. --
|
5 |
Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete. --
|
6 |
Izdaleka ga opazi pa reče Tobitu: "Evo, vraća se sin tvoj i čovjek koji ga pratio." --
|
7 |
A Rafael reče Tobiji: "Znam da će otac tvoj otvoriti oči. --
|
8 |
Ribljom žuči namaži njegove oči, a on će ih, oćutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti." --
|
9 |
Dotle se Ana, potrčavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reče mu: "Opet te vidim, sine moj! Od ovoga časa mogu mirno umrijeti!" Nato oboje zaplakaše. --
|
10 |
Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu --
|
11 |
i pridrža ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: "Hrabro, oče moj!" --
|
12 |
Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje. --
|
13 |
Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: --
|
14 |
"Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!" --
|
15 |
Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvijesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji. --
|
16 |
Tobit, prepun radosti i blagoslivljajući Boga, pođe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao. --
|
17 |
Kada Tobit dođe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreći joj: "Dobro došla, kćeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!" --
|
18 |
I velika radost obuze svu braću njegovu u Ninivi. --
|
19 |
A dođoše i Ahikar i njegov nećak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana. --
|