Chapter 15

   Kad je Nikanor doznao da se Juda i njegovi nalaze u području Samarije, odlučio je da ih bez ikakve opasnosti napadne na dan počinka.  

--

  Židovi koji su ga prisilno slijedili opomenuše ga: "Nemoj ih tako divljački i barbarski zatirati, nego poštuj dan što ga je Onaj koji bdi nad svime napose posvetio."  

--

  Tada ih taj trostruki zlikovac upita postoji li na nebu vladalac koji je zapovjedio da se svetkuje dan subotnji.  

--

  Kad su mu oni izjavili: "Postoji živi Gospod, Vladalac na nebu, koji zapovjedi da se svetkuje sedmi dan",  

--

  on odgovori: "A ja sam vladalac na zemlji i ja zapovijedam da se pograbi oružje i da se izvrše kraljevski poslovi." Ipak mu nije uspjelo da izvrši svoju zločinačku odluku.  

--

  Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odlučio da plijenom, otetim Judi i njegovima, podigne zajednički spomenik,  

--

  Makabej se opet postojano i nepokolebljivo uzdao da će mu Gospodin priteći u pomoć.  

--

  Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale pogana, nego neka se sjete pomoći što su je od Neba već primili i nadaju se da će im i sada Svemogući udijeliti pobjedu.  

--

  Osokolivši ih riječima Zakona i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih već b§ili, učvrsti ih u hrabrosti.  

--

  Kad im je tako osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okreću vjerom i krše zakletvu.  

--

  Pošto je tako svakoga od njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošću i pobudnim riječima, ispriča im vjerodostojan san, viđenje, a oni mu se svi obradovaše.  

--

  Evo što je vidio: bivši veliki svećenik Onija, čovjek dobar i čestit, skroman u ophođenju, blage ćudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vičan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za svu židovsku zajednicu.  

--

  Zatim se Judi ukazao i čovjek vremešan i častan, čudesna i veličanstvena dostojanstva.  

--

  Tada Onija progovori: "Ovo je ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija."  

--

  Nato Jeremija pruži desnicu i Judi preda zlatan mač. Predajući mu ga, reče:  

--

  "Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!"  

--

  Obodreni tim lijepim Judinim riječima, što su mogle nadahnuti junaštvom i mlada srca ispuniti muževnošću, Židovi odlučiše da se i ne utabore, nego da odmah navale i junački, u borbi prsa o prsa, sve riješe, budući da su Grad i svetinje i Hram bili u opasnosti.  

--

  Nisu se toliko zabrinjavali za žene, djecu, braću i rođake, koliko ih je morio najveći i prvi strah - strah za posvećeni Hram.  

--

  Ali je i one koji su ostali u gradu obuzimala velika tjeskoba: bili su u strahu zbog bitke na otvorenom polju.  

--

  Svi su iščekivali ishod bitke: neprijatelj se već bio sabrao i svrstao za boj, slonove su doveli na prikladna mjesta, a konjanike razmjestili na krilima.  

--

  Makabej vidje to veliko mnoštvo, raznovrsnu opremu i strašnu pojavu slonova. Podiže ruke k nebu i zazva čudotvorca Gospodina, jer je znao da on pobjede ne dijeli prema oružju nego prema tomu koga smatra dostojnim.  

--

  Zazvao je ovako: "Ti si, o Gospodaru, za judejskog kralja Ezekije poslao svog anđela, koji pobi sto osamdeset i pet tisuća Sanheribovih ljudi.  

--

  Zato, o nebeski Vladaru, pošalji i sad ispred nas dobra anđela da sije strah i trepet!  

--

  Jakom mišicom svojom udari one koji, huleći, izađoše da napadnu tvoj sveti narod!" Tako je završio molitvu.  

--

  Dok su se Nikanorove čete primicale uz jeku truba i bojne pjesme,  

--

  Judini se ljudi sukobiše s neprijateljem uz vapaje i molitve.  

--

  Boreći se rukama a moleći se srcima Bogu, oborili su ne manje od trideset i pet tisuća ljudi, obradovani očevidnom Božjom pomoći.  

--

  Kad su se poslije boja veselo vraćali, opaziše Nikanora gdje leži u bojnoj opremi.  

--

  Podiže se vika i nasta metež, a oni uzeše slaviti Svemogućega jezikom svojih otaca.  

--

  Nato Juda, koji se tijelom i dušom bacio u prve redove za svoje sugrađane i koji je prema svojim sunarodnjacima gajio mladenačku blagonaklonost, zapovjedi da Nikanoru odsijeku glavu i ruku u ramenu i odnesu ih u Jeruzalem.  

--

  I sam je onamo pošao, sazvao svoje sunarodnjake i svećenike te stao pred žrtvenik. Tada posla po one u Tvrđi:  

--

  pokaza im glavu zločinačkog Nikanora i ruku koju taj hulitelj bijaše drzovito podigao protiv svetog Doma Svevladara.  

--

  Odrezavši jezik bezbožnog Nikanora, naredi da se komad po komad dade pticama i da se pred Hramom objesi njegova luđačka ruka.  

--

  Svi su tada, upravivši oči nebu, blagoslivljali Gospoda koji se očitovao: "Blagoslovljen bio Onaj koji je svoje Prebivalište sačuvao neoskvrnjeno!"  

--

  Juda objesi Nikanorovu glavu na Tvrđu, da svima bude na vidiku kao očevidan znak pomoći Gospodnje.  

--

  Svi jednodušno zaključiše da se taj dan nipošto ne zaboravi, nego da se slavi trinaestog dana dvanaestog mjeseca, koji se aramejskim jezikom zove Adar, uoči dana Mordokajeva.  

--

  Budući da je s Nikanorom dokončano te su Hebreji od tog vremena zavladali gradom, ja ću ovim završiti svoju povijest.  

--

  Ako sam je dobro i vješto sastavio, ispunila mi se želja. Ako li slabo i osrednje, učinio sam što sam mogao.  

--

  Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju. Time završavam.  

--