Chapter 11

   Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte.  

--

  Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan.  

--

  Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je."  

--

  Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji."  

--

  A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.  

--

  Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.  

--

  Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!"  

--

  Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?"  

--

  Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.  

--

  Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu."  

--

  To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga."  

--

  Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će."  

--

  No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu.  

--

  Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro.  

--

  Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!"  

--

  Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!"  

--

  Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu.  

--

  Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija.  

--

  A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.  

--

  Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući.  

--

  Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.  

--

  Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti."  

--

  Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!"  

--

  A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan."  

--

  Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.  

--

  I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?"  

--

  Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!"  

--

  Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te."  

--

  A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu.  

--

  Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela.  

--

  Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.  

--

  A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro."  

--

  Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen  

--

  upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!"  

--

  I zaplaka Isus.  

--

  Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!"  

--

  A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?"  

--

  Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen.  

--

  Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan."  

--

  Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?"  

--

  Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao.  

--

  Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao."  

--

  Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!"  

--

  I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!"  

--

  Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.  

--

  A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini.  

--

  Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: "Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja.  

--

  Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!"  

--

  A jedan od njih - Kajfa, veliki svećenik one godine - reče im: "Vi ništa ne znate.  

--

  I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!"  

--

  To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod;  

--

  ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.  

--

  Toga dana dakle odluče da ga ubiju.  

--

  Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.  

--

  Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste.  

--

  Iskahu dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: "Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?"  

--

  A glavari svećenički i farizeji izdadoše naredbu: ako tko sazna gdje je, neka dojavi da ga uhvate.  

--