| Chapter 6 |
1 |
Bježite, sinovi Benjaminovi, isred Jeruzalema! U Tekoi zatrubite u rog, na Bet Hakeremu podignite bojni stijeg! Jer sa Sjevera se nadvija nesreća, propast velika. --
|
2 |
Može li se Kći sionska usporedit' s nježnom tratinom? --
|
3 |
K njoj dolaze pastiri sa stadima. Svud oko nje razapeše šatore, svaki pase na dijelu svome. --
|
4 |
S njome zametnite sveti boj! Na noge! Navalimo usred dana! Jao nama, jer se dan naginje k zapadu, a večernje sjene duljaju! --
|
5 |
Na noge! Navalimo usred noći, razrušimo dvore njene!" --
|
6 |
Jer ovako zbori Jahve nad Vojskama: "Oborite stabla njena, podignite nasip oko Jeruzalema, to je grad laži, u njemu je sve samo tlačenje. --
|
7 |
Kao što iz studenca izvire voda, tako iz njega opačina izvire. U njemu se čuje samo nasilje i pustošenje, preda mnom su svagda bolesti i rane. --
|
8 |
Popravi se, Jeruzaleme, da mi se duša od tebe ne odvrati, da te ne pretvorim u pustoš, u zemlju nenastanjenu." --
|
9 |
Ovako govori Jahve nad Vojskama: "Paljetkuj, paljetkuj kao lozu Ostatak Izraelov! Poput berača pruži ruke među čokote!" --
|
10 |
Komu treba da govorim, koga da opomenem da me saslušaju? Gle, uho im je neobrezano stog ne mogu čuti. Gle, riječ Jahvina postade im porugom, nije im mila. --
|
11 |
Prepun sam gnjeva Jahvina, ne mogu više izdržati! - Izlij ga, dakle, po djeci na ulici i na skupove mladića. Sve će ih obuzeti: muža i ženu, starca i čovjeka zrele dobi. --
|
12 |
Njihove će kuće pripasti drugima, a tako i polja i žene im. "Da, ispružit ću ruku svoju - govori Jahve - na stanovnike ove zemlje, --
|
13 |
jer od najmanjega do najvećeg svi gramze za plijenom, od proroka do svećenika svi su varalice. --
|
14 |
I olako liječe ranu naroda moga, vičući: 'Mir! Mir!' Ali mira nema. --
|
15 |
Nek' se postide što gnusobu počiniše, no oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti. I zato će popadati s onima što padaju, srušit će se kad stanem kažnjavati" - govori Jahve. --
|
16 |
Ovako govori Jahve: "Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim! Al' oni rekoše: 'Ne idemo!' --
|
17 |
I postavih im stražare: 'Pazite na glas roga!' Al' oni rekoše: 'Nećemo paziti!' --
|
18 |
Zato čujte, narodi, i vi pastiri stada njihovih! --
|
19 |
Čuj, zemljo! Gle, dovodim zlo na ovaj narod, plod njihove pobune, jer oni ne slušahu riječi moje, Zakon moj odbaciše. --
|
20 |
Što će mi tamjan koji dolazi iz Šebe i trska mirisna iz zemlje daleke? Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vaše." --
|
21 |
Zato ovako govori Jahve: "Evo postavljam narodu ovome prepreke o koje će se spotaći, oci i djeca zajedno, poginut će susjed zajedno s prijateljem." --
|
22 |
Ovako govori Jahve: "Evo dolazi narod iz zemlje sjeverne, puk velik diže se s krajeva zemlje: --
|
23 |
u ruci im luk i koplje, okrutni su, nemilosrdni; graja im buči kao more, jašu na konjima, kao jedan za boj spremni protiv tebe, Kćeri sionska. --
|
24 |
Kad saznasmo novost, ruke nam klonuše, strava nas obuze, bol kao porodilju. --
|
25 |
Ne izlazite u polja, ne idite na putove, jer mačevi dušmanski prijete, užas sve uokolo. --
|
26 |
Kćeri mog naroda, kostrijet pripaši, pospi se pepelom, nariči k'o za jedincem tužaljku pregorku. Jer će doći nenadano na nas pustošnik. --
|
27 |
Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spoznaš i ispitaš putove njegove. --
|
28 |
Svi su oni odmetnici najgori, okolo kleveću i mjed i željezo, svi su pokvareni. --
|
29 |
Mijeh sopće da bi vatra proždrla olovo, zalud se ljevač trudi da ga rastopi: šljaka se ne da izlučiti." --
|
30 |
"Srebro odbačeno", tako ih zovu, jer ih Jahve odbaci! --
|