| Chapter 27 |
1 |
Job nastavi svoju besjedu i reče: --
|
2 |
"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: --
|
3 |
sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, --
|
4 |
usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. --
|
5 |
Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. --
|
6 |
Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. --
|
7 |
Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! --
|
8 |
Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? --
|
9 |
Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? --
|
10 |
Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? --
|
11 |
Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. --
|
12 |
Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" --
|
13 |
"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. --
|
14 |
Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. --
|
15 |
Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. --
|
16 |
Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, --
|
17 |
nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. --
|
18 |
Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: --
|
19 |
bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. --
|
20 |
Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. --
|
21 |
Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. --
|
22 |
Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. --
|
23 |
Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao. --
|