| Chapter 4 |
1 |
Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: --
|
2 |
"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! --
|
3 |
Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; --
|
4 |
riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. --
|
5 |
A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! --
|
6 |
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? --
|
7 |
TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? --
|
8 |
Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. --
|
9 |
Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. --
|
10 |
Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. --
|
11 |
Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. --
|
12 |
Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. --
|
13 |
Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, --
|
14 |
strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. --
|
15 |
Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. --
|
16 |
Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: --
|
17 |
'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? --
|
18 |
Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - --
|
19 |
kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: --
|
20 |
od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. --
|
21 |
Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' --
|